Poput Baleta na ledu i ovaj bi se putopis mogao započeti sa „stvarno nismo bili normalni...“ No krenimo redom. Tjedan dana nakon pohoda „100 ženskeh na Planike“ zapustimo se put Starigrada, cilj je bio Južni Velebit.
Nakon okrijepe u caffe baru „Sušanj“ u Karlobagu, u N.P. Paklenica stigli smo oko 11 sati i započeli našu avanturu. Prvih pola sata nije padala kiša, taman da prođemo uz veličanstveni Anića Kuk kojeg smo ispratili tugaljivim pogledom. Eh, da je bilo barem zere sunca obišli bismo tu monumentalnu prirodnu ljepotu. Ovako smo se morali zadovoljiti sa alpinističkim lovačkim pričama o bezbrojnim smjerovima Anićevog Kuka u kojima je prednjačio Haris J . Mi smo slušali otvorenih očiju i ušiju kao što Bob Rock i Alan Ford slušali legendarne priče Broja Jedan.
Problemi su započeli usponom ka Manitoj Peći. Lagana kišica se pretvorila u pravi pravcati pljusak, kao što su prognozirali nepogrešivi vračevi vremenske prognoze Milan Sijerković, Zoran Vakula, DHMZ, YRNO, Aladin, Ri Meteo. Obilazak Manite Peći nije dolazio u obzir, jer se vrijeme pogoršavalo, a čovječje ribice su morale naprijed uz Zorin i Vidakov Kuk. Staza je bila vrlo zahtjevna, stijene mokre, a dosadna kiša neumorna i neumoljiva. U tim teškim trenucima pjesma nas je održala. Iz sveg glasa se pjevao stari dobri Bebekov hit „Što je meni ovo trebalo“.
Luce mi objašnjava kako se može izliti brodski vijak iz aluminija,u kućnoj izradi za nešto malo sitnih novaca koristeći mačji pijesak za izradu kalupa. U pitanju je izrada vodocikla RiTeh tema za nastup na natjecanju u Berlinu, dok je slijedeći projekt izrada solarnog vozila za utrku u Monte Carlu (e tu bih volio ići s njima)
Cijelim putem nas je pratila kiša koja je čas padala jako u obliku pljuska, nošena ledenim vjetrom, a čas se primirila dajući nam lažnu nadu (najhuje je pasalo). Stijene su se izmjenjivale sa ravnim dijelovima, tako da smo svako malo spremali štapove, pa ih opet vadili i tako unedogled.
Nakon 3 sata stigli smo do Njiva i sela Ramići. Nekima je izgledalo da smo na kraju puta za taj dan. Kristina nas je nažalost razočarala i krenuli smo dalje i dalje i dalje .... ovaj puta po statutu PD Lisina malo na divlje, bez markacije. Kristina ima veliko Velebitaško iskusvo i dobar nos, pa smo za sat vremena stigli na bijelu cestu kojom je Peka naše kombije i Dekster doveo do Velikog Rujna. Na našu veliku žalost transport nas nije čekao (vozači su na Kalelargi pijuckali macchiato sa Mladenom Grdovićem), pa nastavismo dalje i dalje i (za malo za promjenu) dalje ....
Peka nam je rekao da oko 15 sati okreće na buru i da bi se moglo ukazati sunce. I zaista 15 tak minuta se vrijeme smirilo. Ukazao nam se prekrasan pogled na more. Pokazalo se to obećanje ludom radovanje, jer su kiša i vjetar pojačali. Kiša se pretvorila u pravu pravcatu tuču nošenu ledenim vjetrom, te su uvjeti počeli ličiti na Himalajske. Arnold je bio Konan, Komandos,Termionator, teta u vrtiću, ali ovakve muke još probao nije.
Moral je pao na vrlo niske grane. Pomišljam na Igmanski marš i 26 smrznutih partizana na Matić poljani. Razmišljam o tome kako se orjentiraju alpinisti u visokom gorju, kako nađu bazni logor u svoj toj bjelini? Mi jedva hodamo po bjeloj cesti širokoj bar 5 metara, vjetar naš šiba, tuča nas pere, promrzli do kosti, noge su mi mokre bar 3 sata, sad mi ni gaće više nisu suhe, prsti trnu. Zamišljam kako Lucky Luciano sigurno tuče glavom u zid jer mu je sinoć nešto iskrsnulo i nije sa nama...sigurno si to neće nikad oprostiti. Dolazimo do prvih kuća, ali normalno to nije naš cilj, jer mi smo stacionirani u zadnjoj kući u selu L Promrzla Kristina nas čeka (svakla joj čast) i izvodi na pravi put (samo još 2 minuti)
Ulazimo u kuću, skidam ronilačko odijelo i gojze (peraje) iz kojih curi voda. U prostoriji džumbus.20-tak pokislih i promrzlih planinara se presvlači u suho...isprepliću se mokre čarape, grudnjaci, gaće i gaćice.
Lože se peći , pije (loče) se vino i pivo, rakija teče u potocima, Haris utopljava svoj Harem , ali mi i dalje cvokoćemo i cvokoćemo. Peka i Milka donose večeru- maneštru i kombinovano meso. Ipak se nekako uspijevamo zagrijati, uz Pekine priče o statiranju u filmovima o Winetou i Konjaniku. Eh, to su bili dani.
Pomalo se spremamo na spavanje. Haris sa komadima ostaje u Vešeraju koji je za njega više nego sličan raju. Bolje mu je nego Adamu ... on ima 3 komada, Adam je imao samo Evu i jabuku.
Dok snijeg pada nemilice, vjetar huči, Kristina nas uvjera da će sutra svanuti prekrasan i sunčan dan. Njene dionice su na niskim granama i malo tko joj vjeruje.
Što se dogodilo u nedjelju? Da li su naši junaci nastavili s ledenim paklom Paklenice? Ili su završili u toplom raju Vešeraja .... saznat ćete u slijedećem nastavku.